Zapadni Balkan u trouglu SAD-EU-Rusija



19. septembar 2009.


Politička mapa Balkana
Ćevapi

Balkan/Nemačka /Evropa (Beta, Serbian Cafe) SAD će odigrati presudnu ulogu pri rešavanju preostalih sukoba proisteklih iz raspada SFRJ i mogle bi odrediti politiku Zapada pre svega prema dva nerešena pitanja - Kosovu i BiH, ocenio je Dušan Reljić iz Nemačkog instituta za međunarodnu politiku i bezbednost (SWP).

U članku Zapadni Balkan u trouglu SAD-EU-Rusija, autor navodi da bi Srbija mogla da se nađe na putu ostvarivanja ciljeva američke politike i u odnosu na albansko i u odnosu na bosansko pitanje.

Uporedo s tim, veliki su izgledi da će se produžiti i američko-ruska razmimoilaženja na prostoru Jugoistočne Evrope, dok je u isto vreme, teško zamisliti da će se EU, koja sebe vidi kao pokretačku snagu političkog i ekonomskog preobražaja na Zapadnom Balkanu, osloboditi zavisnosti od politike SAD u tom regionu.

U članku objavljenom u novom broju „Međunarodne politike” navodi se da su SAD, iako „ekonomski uzdrmane i zaglibljene u ratove u Iraku i Avganistanu”, nesumnjivo i dalje dovoljno moćne da odrede glavne smernice politike Zapada na području bivše Jugoslavije.

Međutim, dodaje se, ni samostalno, ni u sprezi sa EU, SAD nisu toliko moćne da bi mogle da suzbiju nove sukobe koji mogu da proisteknu iz nedostataka koja sadrže rešenja nametnuta regionu.

Uz ocenu da u regionu još nije dostignuta tačka posle koje se ne bi mogao dogoditi povratak u neprijateljstva, pa i nasilje, u analizi se dodaje da je, istovremeno, očekivanje da će približavanjem svih zemalja Zapadnog Balkana EU nastupiti konačan preokret u pravcu uspostavljanja trajnog mirovnog poretka u Jugoistočnoj Evropi - sve manje uverljivo.

Pored načelnih sumnji u ostvarivost politike širenja EU na Zapadnom Balkanu, Unija je suočena i sa ozbiljnim teškoćama u nastojanju da oblikuje demokratski preobražaj Kosova i osposobi BiH za samostalni opstanak.

Ta dva slučaja predstavljaju ispit koji EU mora da položi kako bi dokazala da je ravnopravna među akterima na međunarodnoj političkoj sceni, ocenjuje autor.

Međutim, dodaje se, EU se podelila oko pitanja priznavanja Kosova, a i u odnosu na BiH postoje suprotstavljena gledišta: većina bi htela što pre da se odrekne tutorstva nad tom državom, dok je deo članica sklon da nastavi protektorat.

Kada je reč o Rusiji, u analizi se navodi da se na Zapadu Srbija često označava kao saveznik Rusije i da je rusku podršku Srbiji u vezi sa statusom Kosova i u BiH, Vašington protumačio kao pokušaj Moskve da se nametne kao politički i bezbednosni činilac na području na kojem zapravo nema šta da traži.

Potpisnici Dejtonskog sporazuma

Pored naklonosti zbog istorijskih, kulturnih i religioznih veza, kao i ekonomskog interesa, naročito u oblasti osiguranja snabdevanja energijom, u slučaju Srbije, dodaje autor, postoji „još i odlučujući značaj ruskog prava na veto u Savetu bezbednosti UN koji sprečava pravnu ´overu´ secesije Kosova, kao i jednostrane promene unutrašnjih odnosa u BiH uspostavljenih Dejtonskim sporazumom 1995”.

Rusija trenutno nastoji da osnaži i proširi svoj ekonomski, a samim tim i politički uticaj izgradnjom gasovoda Južni tok i povećanim ulaganjem u energetiku i druge privredne grane u Jugoistočnoj Evropi.

Ukoliko uspe, njen uticaj u Jugoistočnoj Evropi dobiće dodatnu, trajnu osnovu, koja ne zavisi od ishoda kosovskih peripetija ili drugih konfliktnih situacija, pa ni istorijskih i drugih međusobnih simpatija, navodi se.

Južni tok, Tadić i Medvedev

Postoje, znači, opravdani razlozi da se očekuje kako će Zapadni Balkan dugoročno ostati područje sučeljavanja interesa EU, SAD i Rusije.

Posebni izazovi stoje pred EU, jer čak i ako se uspori i dugoročno odgodi njeno širenje, na jugoistoku Evrope ostaju nerešeni sporovi koji ugrožavaju stabilnost kontinenta, zaključuje se u članku.

Izvor uredi